Različite genetske abnormalnosti mogu pogoditi svaku trudnoću i nastaju bez pravila, kao nepovoljan ishod genetske lutrije. Bez obzira da li su roditelji sasvim zdravi ili u porodičnoj anamnezi nema zabilježenih slučajeva sličnih oboljenja, nijedna trudnoća nije imuna na hromozomopatije. Naime, greške u dupliranju ili gubitku genetskog materijala nastaju spontano, a dovoljna je i najmanja greška da se dalji rast i razvoj ploda dovede u pitanje.

Nedostatak ili dodatna kopija samo djelića jednog hromozoma, može dovesti do genetskih oboljenja koja nisu kompatibilna sa životom, koja će djetetu donijeti niz zdravstvenih problema ili mu skratiti životni vijek. Zbog toga je veoma važno na vrijeme se informisati. Važno je unaprijed znati kako cijeli proces funkcioniše, kako bismo znali i šta određena hromozomopatija znači za nas i naše dijete. Genetska abnormalnost koja sa sobom nosi tešku kliničku sliku, brojne fizičke malformacije i anomalije vitalnih organa, kao i mentalnu zaostalost – ne pogađa samo dijete, nego utiče na dinamiku cijele porodice. Neophodna su velika prilagođavanja i brojna doživotna odricanja, kako bi roditelji oboljelom djetetu priuštili najbolji mogući kvalitet života. Važno je da roditelji budu upućeni u sve moguće ishode i prepreke koje bi se mogle pojaviti na putu, ali i u opcije koje im se nude.

Kada se pokrene tema hromozomopatija i različitih hromozomskih abnormalnosti, uglavnom se najprije govori o trizomijama koje su kompatibilne sa životom i sa kojima se najčešće srećemo: Daunov (trizomija 21), Edvardsov (trizomija 18) i Patau (trizomija 13) sindrom. Reč je o trizomijama koje spadaju u autozomne aneuploidije. Pored autozomnih, tokom ćelijske diobe može doći i do aneuploidija polnih hromozoma. Kako bi nam cijeli ovaj pasus postao jasniji, za početak ćemo se podsjetiti kako izgleda ćelijska dioba, šta su to zapravo aneuploidije i kao nastaju.

Ćelijska dioba

Ćelije se dijele procesom mitoze ili mejoze (mejoza I u mejoza II). Mitozom se dijele somatske ćelije, dok procesom mejoze nastaju polne ćelije.

Mitoza je dioba tjelesnih ćelija, pri kojoj od jedne majke ćelije sa diploidnim brojem hromozoma, nastaju ćerke ćelije sa istim brojem hromozoma kao i majka. Dakle, i ćerke i majka imaju jednak broj hromozoma, a DNK materijal je ravnomjerno raspoređen. Prilikom začeća ljudske jedinke, jedna garnitura hromozoma dolazi iz majčine jajne ćelije, a druga iz očevog spermatozoida (po 23 hromozoma). Na taj način nastaje autozomna, somatska ili tjelesna ćelija, koja ima 46 hromozoma. Zanimljiv je podatak da je mitoza kod jednoćelijskih organizama istovremeno i proces razmnožavanja, dok se kod višećelijskih organizama mitozom obnavljaju tkiva, a organizam raste.

Mejoza predstavlja ćelijsku deobu u kojoj se broj hromozoma u novonastalim ćelijama redukuje na pola. Ova dioba se naziva i redukcionom, jer dvije ćerke ćelije imaju upola manji broj hromozoma od majke ćelije. Mejozom I se od običnih tjelesnih ćelija stvaraju polne ćelije. Dakle, u mejozi I se vrši redukcija broja hromozoma u novim ćelijama (majka ćelija ima 2n broj hromozoma, a ćerke ćelije n broj hromozoma). Tokom mejoze II se ćerke ćelije (sa n brojem hromozoma) dalje dijele. Finalni rezultat su 4 ćerke ćelije koje imaju haploidan broj hromozoma i po osobinama se razlikuju od majke ćelije. Mejozom se održava konstantan broj hromozoma u ćelijama, iz generacije u generaciju. Ako bi redukcija izostala, genetski materijal bi se neprestano duplirao, što bi dovelo do mutacija.

Do greške u kopiranju genetskog materijala može doći u svakom trenutku i u svakoj fazi ćelijske diobe. Abnormalnost može pogoditi strukturu ili broj hromozoma u ćeliji. Mikrodelecije su hromozomopatije koje nastaju kao rezultat oštećenja ili promjene u građi hromozoma. Aneuploidije nastaju kao rezultat promjene broja hromozoma u ćeliji.

Šta su aneuploidije polnih hromozoma?

Svaka somatska ćelija tipične ljudske jedinke broji 46 hromozoma. Hromozomi su raspoređeni u parove, koje potomstvo pri samom začeću nasljeđuje od svojih roditelja. Prema deklaraciji, parovi autozomnih (tjelesnih ili somatskih) hromozoma se označavaju brojevima 1-22, dok se polni hromozomi (XX i XY) označavaju brojem 23.

Aneuploidije je najlakše definisati kao abnormalan broj hromozoma u ćeliji. Do aneuploidija dolazi kada se sestrinske hromatide hromozoma ne razdvoje pravilno (mitoza i mejoza II) ili kada se ne razdvoje parovi hromozoma (mejoza I).

Svaki hromozom u tipičnoj ljudskoj ćeliji je uparen i naziva se dizomik. Ukoliko dođe do greške prilikom dupliranja genetskog materijala, mogu nastati ćelije sa abnormalnim brojem hromozoma. Dakle, novonastala ćelija može imati jednu kopiju hromozoma viška (trizomije) ili kopiju manjka (monozomije). Postoje slučajevi kada nedostaje čitav par hromozoma, pa je ćelija nultizomik i slučajevi kada je dupliran cijeli par (tetrazomik). Nešto rjeđe se javljaju slučajevi polizomije.

Najčešće aneuploidije polnih hromozoma

Aneuploidije nastaju kao posljedica pojave viška ili manjka genetskog materijala. Monozomije autozomnih hromozoma uglavnom dovode do ozbiljnijih stanja od trizomija, i ishod je skoro uvijek fatalan. Većina monozomija  nije kompatibilna sa životom nakon rođenja.

Najučestalije autozomne aneuploidije kod čovjeka su trizomije 21, 18 i 13, odnosno Daunov, Edvardsov i Patau sindrom. Reč je o sindromima koji sa sobom mogu nositi ozbiljnu kliničku sliku. Međutim, djeca uglavnom prežive rođenje, dok se u slučaju Daunovog sindroma može očekivati i djelimično osamostaljivanje u odraslom dobu.

Osobe koje imaju Daunov sindrom imaju tipične fizičke karakteristike (nizak rast, široko postavljene oči, kratki prsti i pojava brazde 4 prsta, nepravilno formiran nos, nisko postavljene ušne školjke, širok i prominentan jezik…), a može se primetiti i mentalna zaostalost (IQ uglavnom između 40 i 50). Sindrom može pogoditi i unutrašnje organe, poput srca, a oslabljen je i imuni sistem, pa je osoba podložna raznim infekcijama. Statistika pokazuje i povećan rizik od nastanka leukemije. Danas je životni vijek osoba pogođenih Daunovim sindromom znatno duži nego prije samo nekoliko decenija. Osoba se u određenoj meri može i osamostaliti, ali će joj uvek biti potrebna njega i pažnja roditelja, staratelja, porodice, ili stručnog osoblja.

Druga po učestalosti je trizomija 13, odnosno Patau sindrom, koja donosi opterećeniju kliničku sliku, a dijeca uglavnom gube bitku već u prvim mjesecima života. Primjetna je izražena mentalna zaostalost, mala glava, rascep usne, vilice i nepca. Anomalije se mogu primetiti i na unutrašnjim organima.

Edvardsov sindrom ili trizomija 18 je treća autozomna aneuploidija po učestalosti. Karakterišu je mentalna zaostalost, nerazvijene genitalije, anomalije unutrašnjih vitalnih organa i malformacija udova. Ishod je uglavnom letalan po samom rođenju, a vrlo mali procenat djece pogođene ovim sindromom doživi svoj prvi rođendan. Djeca koja žive duže uglavnom imaju manje opterećenu kliničku sliku, pa su simptomi slabije izraženi.

Veliki procenat trudnoća pogođenih aneuploidijama autozomnih hromozoma završi spontanim pobačejm, što znači da je plod odbačen već u ranim fazama trudnoće. Statistika pokazuje da rizik od pojave aneuploidija kod djeteta raste što je majka starija.

Aneuploidije polnih hromozoma slabije oštećuju fenotip od aneuploidija autozomnih hromozoma. Razlog se krije u činjenici da polni hromozomi nose manji broj gena nego autozomni, a svaki prekomjerni X hromozom je neaktivan. Iako i aneuploidije polnih hromozoma mogu karakterisati bihejvioralni problemi i mentalna zaostalost, tipični simptom koji ih povezuje je sterilitet.

Ostale aneuploidije polnih hromozoma

Ćelija tipične ljudske jedinke broji 46 hromozoma, dok je broj hromozoma kod polne ćelije upola reduciran – iznosi 23. Kompletan genetski materijal potomstvo nasleđuje od oba roditelja – spajanjem majčine jajne ćelije i očevog spermatozoida (haploidni broj hromozoma), te tako nastaje život sa diploidnim brojem hromozoma. Parovi polnih hromozoma se označavaju brojem 23 i predstavljaju se oznakom XX kod osobe ženskog i XY kod osobe muškog pola.

Autozomne aneuploidije nastaju kada dođe do numeričke aberacije autozomnih hromozoma, dok su aneuploidije polnih hromozoma direktna posljedica neregularnog broja polnih hromozoma.

Najpoznatije aneuploidije polnih hromozoma su: Tarnerov sindrom (monozomija X), Trizomija X (trostruki X sindrom), Klinefelterov sindrom, Džejkobsov i XXYY sindrom.

Tarnerov sindrom ili monozomija X pogađa isključivo ženske osobe. Javlja se kod 1 od 1000 ženske djece. U pitanju je jedina monozomija koja je kompatibilna sa životom. U ovom slučaju se ženska djeca rađaju sa jednim X hromozomom manje (45, XO). Tipične fizičke karakteristike: niži stas (do 150 cm visine), vrat je kratak i primjetni su nabori na bočnim stranama vrata, ušne školjke su nisko postavljene i malformisane, javljaju se “štitaste grudi”. Osobe pogođene ovom aneuploidijom polnih hromozoma su najčešće sterilne, ali pravovremena terapija progesteronom i estrogenom može uticati na sterilitet, kao i na rast. Blaga mentalna zaostalost se bilježi u malom broju slučajeva.

Pojava dodatnog X hromozoma prilikom ćelijske diobe, dovešće do trizomije X ili trostrukog X sindroma (47, XXX). Pogađa ženski plod. Incidenca je 1 od 1000 ženske djece. Sindrom uglavnom ne prate teške posledice, a dijete se normalno razvija i fenotipski je očuvano. Međutim, rezultati istraživanja ukazuju na probleme u prilagođavanju i socijalnoj interakciji, mada je osoba klinički zdrava.

Klinefelterov sindrom pogađa mušku djecu i nastaje kao posljedica nastanka dodatne kopije X hromozoma (47, XXY). Pogađa 1 od 1000 djece. Iako je osoba muškog pola, mogu se primjetiti tipično feminine karakteristike: izražene grudi, evnuhoidna tjelesna građa, ženski tip maljavosti, nerazvijenost testisa. Muškarci pogođeni ovom aneuploidijom polnih hromozoma su visokog rasta i najčešće su sterilni. Sindrom se nerijetko dijagnostikuje tek kada osoba zatraži medicinsku pomoć, kako bi liječila neplodnost. Rijetko kada se javlja blaga mentalna zaostalost.

Džejkobsov sindom pogađa isključivo muški plod (47, XYY) i to 1 od 1000 muške novorođenčadi. Posledica je nastanka dodatne kopije Y hromozoma. Sindrom često prolazi nedijagnostikovan, jer osobe pogođene ovom aneuploidijom polnih hromozoma vode sasvim normalan život. Rijetko kada se detektuje blaga mentalna zaostalost. Ponekad se mogu javiti problemi u ponašanju i učenju. Osoba će najčešće biti nešto viša od svojih vršnjaka ili braće i sestara. Ranije se govorilo o povezanosti ovog sindroma s pojačanom agresijom, ali rezultati novijih istraživanja ne podržavaju ovu tezu.

XXYY sindrom javlja se najrijeđe od svih navedenih aneuploidija polnih hromozoma i to kod 1 od 17000 muške djece. Ranije se ovaj sindrom smatrao oblikom Klinefelterovog sindroma, ali su dalja istraživanja potvrdila da se radi o zasebnom poremećaju i to po pitanju pogođenosti fenotipa i intenzitetu psihičkih problema. Osobe su najčešće izrazito visoke, a sekundarne polne karakteristike nisu razvijene: izraženost grudi, nerazvijeni polni organi, ženski tip maljavosti, telesna građa evnuhoidnog tipa. Primjetan je intelektualni hendikep, povećana impulsivnost i izražena agresivnost. Česte su promjene raspoloženja, a uočavaju se i simptomi koji se povezuju s autizmom i depresijom.

Rano otkrivanje aneuploidija

Aneuploidije polnih hromozoma, kao i aneuploidije autozomnih hromozoma, nastaju kao posljedica pojave viška ili manjka genetskog materijala. Za navedene hromozomopatije ne postoji lijek, a liječenje je isključivo simptomatsko i usmjereno je na poboljšanje kvaliteta života. Budući da ne postoji adekvatna terapija, oslanjamo se prije svega na rano otkrivanje. Aneuploidije polnih hromozoma moguće je otkriti u ranim fazama trudnoće, zahvaljujući prenatalnom testiranju. Neinvazivni prenatalni testovi dostupni su svim trudnicama već od desete nedjelje trudnoće i, između ostalog, mogu otkriti i prisustvo aneuploidija. Proces prikupljanja uzoraka je veoma jednostavan i potpuno bezbijedan i za majku i za bebu. Rezultati su pouzdani i precizni i stižu već za 7-10 dana.

Čak i najučestalije aneuploidije polnih hromozoma se u populaciji sreću poprilično rijetko, pa za navedene sindrome budući roditelji uglavnom prvi put čuju prilikom postavljanja dijagnoze. Prenatalno testiranje vam omogućava da u veoma ranoj trudnoći otkrijete da li postoji povećan rizik da vaše dijete bude pogođeno određenom hromozomopatijom. Ukoliko rezultati prenatalnog testiranja pokažu da su aneuploidije detektovane, budući roditelji imaju više vremena da se informišu, konsultuju sa ljekarom i genetičarom, izvažu opcije, i na kraju donesu odluku koja im najviše odgovara. Ako se dijagnostika ostavi za period nakon porođaja, roditelji sebi ostavljaju veoma malo vremena za prikupljanje informacija, dok beba zahtjeva adekvatnu njegu od samog početka. Zbog toga je ulaganje u prenatalno testiranje ulaganje u miran san budućih roditelja.